JAZZ

Prva privatna gimnazija s pravom javnosti

Trg Katarine Zrinske 5

Zagreb

MATURALNI RAD IZ GLAZBENE UMJETNOSTI

NA LJETNOM ROKU MATURE 2005./2006.

JAZZ 959f53j

JAZZ 959f53j

SADRZAJ

1. UVOD

2. IMPROVIZACIJA

3. GLAZBALA I ZVUK

4. NASTANAK I POVIJEST JAZZ 959f53j A 

4. 1. SPIRITUAL I GOSPEL

4. 2. NEW ORLEANS

4. 3. RAGTIME

4. 4. BLUES

4. 5. SWING

4. 6. BEBOP

4. 7. COOL JAZZ 959f53j

4. 8. FREE JAZZ 959f53j

4. 9. FUSION

5. ZAKLJUČAK

6. POPIS LITERATURE

1. UVOD

Odabrao sam ovu temu za svoj maturalni rad jer sam oduvijek zelio znati vise o jazzu kako bih ga mogao bolje razumjeti. Znao sam da ću, pisući o tome, puno naučiti, i da će mi, kad zavrsim radnju, biti pravo zadovoljstvo slusati tu vrstu glazbe. To se i ostvarilo. Sada kada slusam neki jazz-sastav, mogu ga otprilike svrstati u razdoblje i vrstu jazza. Mogu također lakse prepoznati sva glazbala, i formu skladbe.

U svom sam radu prije svega odlučio objasniti od čega se sve jazz sastoji. U cjelinama "Improvizacija" i "Glazbala i zvuk" objasnio sam koje tehnike sviranja koriste glazbenici, koja glazbala koriste, kakva je struktura jazza, i na čemu se jazz temelji. Zatim sam objasnio povijesni razvoj jazza u cjelini "Nastanak i povijest jazza". Kako su godine prolazile, jazz se mijenjao, i nastajali su novi stilovi. Svaki stil ima svoje karakteristike: karakteristična glazbala, zvukove, pa i izvođače. Uz svaki sam stil spomenuo nekoliko najvaznijih glazbenika koji se ističu i napisao nesto kratko o njima. Rad sam podijelio na ovaj način zato sto smatram da je ovo najjednostavniji način da objasnim jazz. Jazz ima dugu povijest, i njegova vaznost je velika, i prema tome nije ga jednostavno ukratko opisati. Iz jazza su se razvile sve dansnje popularne vrste glazbe, koje većina ljudi slusa. Smatram da bi svatko trebao znati nesto o jazzu posto je tako bitan za razvoj glazbe. Većina ljudi koji slusaju glazbu ne znaju ni sto slusaju, od kuda je to doslo, i zasto zvuči bas tako. Zato sam ja, iz postovanja prema ovoj izvanrednoj vrsti glazbe, napisao ovaj rad, da si odgovorim na ta pitanja.

''Svatko moze uzivati u jazz izvedbi ne znajući imena glazbenika koji sudjeluju u toj izvedbi ili niti jedan dio jazz povijesti. Međutim, uzitak slusanja se moze znatno poboljsati prikupljanjem znanja o povijesti glazbe i njenih izvođača''

(John Chilton: "Jazz")

2. IMPROVIZACIJA

Improvizacija je bit i osnova jazz glazbe. Po tome se jazz ističe u mnostvu stilova zabavne glazbe, i zbog toga se izvođači i sama glazba cijene. Naravno, postoje i zadani dijelovi jazz skladbi, npr. tema ili oblik skladbe, ali improvizacija donosi svjezinu zvuka u jazzu. Improvizacija je ustvari stvaranje glazbe na licu mjesta, a ne sviranje po notama. Izvođači imaju zadanu temu, na koju improviziraju. Kada bismo takav oblik uspoređivali s klasikom, mogli bismo reći da jazz ima oblik teme s varijacijama. Postavlja se i pitanje pripada li jazz klasičnoj glazbi? Uzrok ovoj nedoumici je sama improvizacija. Ona ne postoji u klasičnoj glazbi, jer se u klasici glazba zapisivala u notnom zapisu, a improvizacija se ne zapisuje. Kada bi se zapisala, to vise ne bi bila improvizacija. Improvizirati se, naravno, moze na svakom glazbalu i dobra improvizacija se poznaje po tome sto glazbenik na pamet kombinira različite note i slaze ih tako da zajedno dobro zvuče. Ta se tehnika improviziranja moze naučiti na Jazz akademiji. Izvođač varira temu, i modulira njenu visinu i tempo. Niti jedna improvizacija unutar skladbe nije slična zadanoj temi. Tehnika improviziranja se uglavnom koristi kada za vrijeme skladbe izvođač ima solo dionicu i zeli pokazati svoje umijeće sviranja. Tijekom skladbe sva glazbala koja sudjeluju u izvođenju imaju svoju solo dionicu. Temeljni harmonijski uzorak od 32 takta koji se koristi u jazzu je korus. (engl. chorus). Najčesći oblik jazz skladbe je sljedeći: korus 1, tema, korus 2, 1. varijacija, korus 3, 2. varijacija, korus 4, 3. varijacija. Naravno, oblik jazz skladbi moze biti i drugačiji. Iskusniji jazz glazbenici, i obozavatelji jazz glazbe su znali odrzavati tzv. jam-session, sto bi značilo spontano, slobodno improviziranje jazz-glazbenika za vlastiti uzitak, obično bez sire publike. Jam-sessioni su bili osobito popularni u vrijeme swinga. Kreativni jazz-glazbenici, zeljni kvalitetne improvizacije i glazbe, koja je u swingu svedena na minimum, okupljali su se poslije koncerata, i improvizirali sebi za uzitak. Oni koji nisu sudjelovali u muziciranju obično su bili poznavatelji glazbe, koji jednako uzivaju u improvizaciji.

3. GLAZBALA I ZVUK

Jazz koristi mnogo različitih glazbala. Puhačkih, gudačkih, trzalačkih, s tipkama, razne udaraljke, itd. Glazbala u jazzu dijelimo na: solističke i ritamske. Ritamska glazbala su temelj svakog jazz sastava. Ona daju stalan puls, harmonijsku podlogu i ritamsku raznolikost. Čine ih klavir, kontrabas, udaraljke, i ponekad bendzo ili bas gitara. Solistička glazbala u jazzu mogu biti: truba, saksofon (sopran, alt, tenor ili bas), klarinet, vibrafon, trombon, i ponekad rog, flauta i violončelo, pa čak i klavir. To glazbalo u jazzu ima isključivo ulogu ritamskog glazbala, za razliku od klasike u kojoj ima ulogu solističkog. Odabir glazbala u jazz-sastavu daje mu prepoznatljivu boju. U big bandovima, sastavima koji se sastoje od 10 do 15 svirača, zna biti i vise istih glazbala, dok se u malim combo sastavima, koji imaju 2 do 8 svirača, neka glazbala ni ne koriste. Postoje jos i jazz-orkestri koji se sastoje od vise od 20 svirača. Jazz je vrsta glazbe koja najvise ističe puhačka glazbala i udaraljke. Limeni puhači znaju modulirati boju zvuka svojih glazbala, uporabom raznih prigusivača. Takve prigusivače nazivamo sordino. Mogu biti načinjeni od drveta, plastike, ili metala, a ovisno o tome mijenja se boja zvuka glazbala. Postoje tri vrste sordina; lončasti, obični i torpedo sordino. Najistaknutiji trubač koji je koristio sordino bio je Miles Davis. Sto se tiče zvuka, jazz glazbenici traze nove zvukove i eksperimentiraju sa svojim glazbalima da bi dobili sto veću izrazajnost i individualnost. Zato i koriste razne metode kojima mijenjaju boju. Poznati trubač Dizzie Gillespie na svojoj je trubi savinuo glavnu cijev prema gore, da bi postigao drugačiju boju. Zbog takvih i sličnih promjena je svaki izvođač imao karakterističan zvuk i lakse se moglo razlikovati sviranje dva jazz-trubača, nego dva klasična trubača. Individualnost zvuka se dobiva i različitim načinima sviranja, koji uključuju nečiste tonove i uporabu vibrata, glisanda i sličnih zvučnih efekata. Vibrato je zvučni efekt pri kojem ton treperi na određenoj visini, a glisando je najbrzi način nizanja ljestvičnog niza uzlazno ili silazno. Neki jazz-pjevači su prepoznatljivi po svojim hrapavim i promuklim glasovima, neki po sapatu, iznenadnim uzvicima i slično. Jazz je jako emocionalna glazba sto se moze čuti po glasu pjevača, načinu njihovog pjevanja, a i po zvuku glazbala. Za ritam jazza je vazan i swing (engl. njihanje), koji se odnosi na slobodu ritamskog izvođenja. U odnosu na čvrsti metarski puls klasične glazbe, jazz-svirači mogu usporavati ili ubrzavati tempo. To stvara dojam nepreciznosti. Takav tempo je tesko zapisati, a i kad postoji zapisan, izvođači ga se ne pridrzavaju striktno, nego samo okvirno. S razvojem jazza ritam je postajao sve slozeniji i nepravilniji. Fleksibilne i promjenjive su isto tako i jazz melodije. Tonska građa je durska ljestvica sa snizenim 3., 5. i 7. stupnjem. No koriste se i druge ljestvice, poput starih načina.

4. NASTANAK I POVIJEST JAZZ 959f53j A

Prvi početci jazza su se pojavili negdje krajem 19. stoljeća u juznim krajevima SAD-a, gdje su crni robovi radeći na plantazama pamuka, pjevusili svoje afričke melodije. Tamo su stvorili svoju vlastitu kulturu, u kojoj je najvazniju ulogu imala njihova narodna, folklorna glazba. Za vrijeme rada su pjevali radne pjesme, kako bi se ohrabrili, i olaksali si posao. Ritam pjesme im je ujedno bio i ritam rada. Način izvođenja koji su najvise koristili bio je "call and response", sto znači poziv i odgovor. Jedan pojedinac je otpjevao prvi dio, koji zvuči kao pitanje, tj. poziv, a skupina mu odgovara, također pjevanjem. Pjevali su jos i duhovne pjesme (spiritual i gospel), te blues. Ove pjesme su stvarali nepismeni glazbenici i to bez razmisljanja, prema vlastitom nadahnuću i raspolozenju. To se improviziranje do dana danasnjeg zadrzalo u jazzu, i postalo njegovom glavnom značajkom. Veliki utjecaj na malo kasniji, razvijeniji jazz imali su bijeli glazbenici i europska glazbala. Takva vrsta jazza je zapravo američka glazba koja koristi europska glazbala i harmoniju, koji se spajaju s afričkim melodijama i ritmovima. Korijen tog jazza je glazba s ulica američkog grada New Orleansa, preko kojeg se jazz razvijao sjeverno do Memphisa, St. Louisa, i konačno do Chicaga.

4. 1. SPIRITUAL I GOSPEL

Spiritual je jedna od vrsti glazbe jazza koju su crni robovi pjevali radeći na plantazama, duhovna glazba s juga Amerike, koja se nakon ukidanja ropstva prosirila po ostalim krajevima SAD-a. U spiritualu se spajaju europske crkvene pjesme s folklorom američkih crnaca. Crnci su pjevali o patnjama zidovskog naroda iz Starog zavjeta, i na taj način izrazavali svoju tugu, probleme i jade. Te pjesme su pjevali u crkvama za vrijeme bogosluzja, i to s puno zanosa, pljeska, udaranja nogu i ritmičkih pokreta tijela. Ovakve pjesme zive jos i danas, naročito u baptističkim crkvama. Oko 1920. godine nastaju nove duhovne pjesme, koje se nazivaju gospel (eng. evanđelje).

4. 2. NEW ORLEANS

New Orleans je bio grad u kojem su se počeli mijesati europska glazbala i harmonija s afričkim melodijama i ritmovima. Ti čimbenici tvore jazz. Na početku se jazz svirao na ulicama, i sve događaje su pratili orkestri. Napoznatiji umjetnici koji su dosli iz ovoga grada bili su Louis Armstrong, Sidney Bechet, Baby i Johnny Dodds, Freddie Keppard i Jimmy Noone. Uz New Orleans se veze i pojam "Dixieland Jazz". Početkom dvadesetog stoljeća je grad bio glavno financijsko i komercijalno srediste regije, a ujedno i francuska kolonija. Zbog toga je dolazilo mnogo drugih naroda, a naročito Francuza i Talijana. Tada se javio problem tiskanja novca. Postavilo se pitanje treba li se novac tiskati na francuskom ili na engleskom jeziku. Na kraju su novčanicu s jedne strane tiskali na engleskom, a s druge na francuskom. Novčanica od deset dolara bila je posebno istaknuta. Na poleđini je bilo na francuskom napisano deset, tj. "dix".

slika 1. LOUIS ARMSTRONG (1900. - 1971.)

Slavni trubač i pjevač, Louis Armstrong, nadimka "Satchmo", jedan je od najvećih jazz-glazbenika uopće. Svoju glazbenu karijeru započeo je pjevajući i svirajući u neuglednim lokalima sirotinjskih četvrti New Orleansa, da bi vrhunac svoje karijere istaknuo nastupima u prestiznim svjetskim dvoranama kao sto je Metropolitan. Louis je rođen u jednoj siromasnoj četvrti New Orleansa. U četrnaestoj godini je naučio svirati kornet i uskoro počeo svirati po noćnim klubovima. U 22. godini je otisao u Chicago, gdje je vrlo brzo utemeljio sastav "Louis Armstrong's Hot Five". Snimke s ovim sastavom učinile su ga vodećim trubačem i pjevačem u SAD-u. Nakon 1930. godine svirao je u različitim sastavima sirom svijeta i sudjelovao u mnogim filmovima. U 69. godini je postigao najveći uspjeh pjesmom "What A Wonderful World". Uveo je scat singing, sto je pjevanje melodije s besmislenim slogovima.

Kasnije u dvadesetom stoljeću, sve vise Amerikanaca dolazi na područje New Orleansa i dobivaju naziv "dixiji". Posto su "dix" novčanice bile omiljene u cijeloj Louisiani, cijela regija se povezala s pojmom "dixie", pa je to područje nazvano "The Land of the Dixie". "Dixieland Jazz" je vrsta glazbe koja se pojavila oko 1916. godine. Dobila je ime po tadasnjem glavnom, i jedinom sastavu: "Original Dixieland Jazz Band". Glazba koju su svirali je bila drugačija od svega dotada, i publika im jednostavno nije mogla odoljeti. Osnivač sastava bio je Dominic La Rocca. Upravo je on 1917. godine predstavio publici ovu novu vrstu glazbe. Iste je godine sastav snimio prvu ploču, uz pomoć koje se glazba brzo prosirila po cijeloj zemlji i tako postala popularna. Taj sastav postoji jos i danas, naravno u novoj postavi, na čelu s Jimmyjem La Roccom (sin Dominica) koji nastavlja očevu tradiciju, i svira po cijelom svijetu. Tijekom dvadesetog stoljeća jazz je prosao kroz mnoge promjene. Najprije se svirao na ulicama, po barovima, noćnim klubovima i bordelima u predgrađu New Orleansa, a zatim se prosirio i na druge gradove. Dugo se na jazz gledalo kao na plesnu glazbu koju su osuđivali zbog pretjerane erotičnosti koja je uz nju bila vezana. Nakon četrdesetih godina nastali su brojni drugi jazz stilovi namijenjeni slusanju, kao npr. Bebop, Cool jazz, Free jazz i Fusion. Danas se jazz slusa u koncertnim dvoranama, učionicama skola i jazz-klubovima, ali i uči na jazz-akademijama. Jazz vise nije glazba ulice i masovne publike, već glazba uzeg kruga ljubitelja.

slika 2. Jazz klub u New Orleansu sredinom dvadesetog stojeća.

4. 3. RAGTIME

Ragtime i blues su izuzetno vazni za razvoj jazza. Nastali su otprilike u isto vrijeme. Naziv ragtimea potječe od engleske riječi ragged time sto znači izlomljeni takt, a odnosi se na ritam skladbe. Ragtime je stil glazbe koji se izvodi uglavnom na klaviru, i razvili su ga afroamerički pijanisti. Njegov oblik potječe od europskih koračnica, a ritam od afričke folklorne glazbe. Dva najpoznatija ragtimea su "Maple Leaf Rag" i "The Entertainer", oba od poznatog ragtime skladatelja Scotta Joplina.

slika 3. SCOTT JOPLIN (1868.-1917.)

Bio je najveća legenda ragtimea. Iako su se mnogi isticali u svijetu ragtimea, Scott Joplin ga je razvio do krajnjih granica. Imao je san pretvoriti ragtime u elitnu glazbu, udaljiti ga od saluna i javnih kuća St. Louisa, te ga uvesti u koncertne dvorane. Neke njegove skladbe zato i teze prema statusu koji su imale Chopinove ili Straussove. Nazalost, njegov je san ignoriran, pa su skladbe dosle u sukob s vremenom. Napisao je balet i dvije opere, od kojih je njegova opera "Treemonisha" dozivjela velik neuspjeh, i autor je pao u tesku depresiju, koja ga je odvela do ludila i umobolnice, u kojoj je 1917. umro. Nakon smrti je pao u zaborav, jer su u to doba njegovu glazbu smatrali manje vrijednom, a njegova se popularnost ponovno vratila sedamdesetih godina proslog stoljeća nakon filma "Zalac" s njegovim ragtimeom "The Entertainer".

"Maple Leaf Rag" dobio je ime po salunu u gradiću Sedalia, u drzavi Missouri, gdje je Scott Joplin radio kao pijanist. Nakon objavljivanja tog ragtimea, 1899. godine, rasprodan je u stotinama tisuća primjeraka. Ragtime je u dvodobnoj mjeri, i izvodi se u umjerenom tempu koračnice. Pijanist u gornjoj dionici vodi stalno sinkopiranuÑ melodiju, dok donja dionica sluzi kao ritamska podloga. Razni jazz glazbenici su često uzimali melodije ragtimea za svoje improvizacije. Sinkopiranje melodije, stalan metarski, tj. ritamski udar, kao i pijanistički stil ragtimea bili su vazne za napredak i razvoj jazza. Od 1900. do 1910. godine ragtime je zarazio Ameriku, tako da su ljudi počeli organizirati natjecanja u sviranju ragtimea, a svirači bi dobivali i po 25.000 $ nagrade. Otvarane su i skole za ragtime, i objavljivani su priručnici za sviranje. Za ovu vrstu glazbe i glazbeno razdoblje se najvise vezu stari parobrodi, koji su plovili po rijekama Mississippi i Missouri u SAD-u, na kojima je uvijek netko na klaviru svirao ragtime, a ljudi su se zabavljali kockajući u kockarnicama.

4. 4. BLUES

Blues je jednako kao i ragtime, vazan izvor jazza. Naziv blues potječe od izraza "the blue devils", sto znači "plavi đavoli", a u prenesenom se značenju odnosi na potistenost, lose raspolozenje, tugu, bijedu. Potječe iz afroameričke folklorne glazbe, a pjevao se najčesće uz pratnju gitare ili bendza. Blues je postao izrazito popularan u dvadesetim godima 20. stoljeća, kada su se ploče Bessie Smith, Billie Holiday i drugih blues-pjevača prodavale u milijunima primjeraka.

slika 4. BESSIE SMITH (1894.-1938.)

"Kraljica Bluesa" Bessie Smith bila je uz Billie Holliday najveća i najslavnija pjevačica bluesa dvadesetih godina proslog stoljeća. Od 14. godine svog zivota počela je razvijati glas i talent. U izvedbama se koristila gotovo instrumentalnom tehnikom tonskih varijacija i ritmički se sluzila stankama i zaostatcima u ritmu. Njene izvedbe nalik su instrumentalnom jazzu, bas zbog tog načina pjevanja koji je podsjećao na sviranje nekog glazbala. Prije nego sto su ju dotukli alkoholizam i pad popularnosti, Bessie je snimila svoju petu ploču, koja je bila najbolja, i najpopularnija. Umrla je tragičnom smrću 1938. u automobilskoj nesreći.

Vokalni blues je izrazito osoban i osjećajan način pjevanja. Sadrzi određenu senzualnost i bol zbog prijevare, usamljenosti ili neuzvraćene ljubavi. Blues-pjevači imaju poseban stil pjevanja koji prepoznajemo po uporabi nečistih tonovaÑ, a melodija se gradi na blues-ljestvici, karakterističnoj po tzv. blue notes koji nastaju snizenjem trećeg, petog i sedmog stupnja dura. Tempo je također vrlo neodređen i nepravilan. Osnovna cjelina bluesa je strofa od tri stiha: a a1 i b. Prvi stih (a) se ponavlja, ali s varijacijama (a1), i nakon tog variranog prvog stiha slijedi novi stih (b).

slika 5. BILLIE HOLIDAY (1915.-1959.)

Svoje prve nastupe Billie je imala u Harlemu. U 18. godini ima prve zajedničke nastupe s drugim jazz sviračima. Tako je počela graditi svoj glazbeni stil unutar jazza i bluesa. Bila je duboko pogođena rasnim konfliktima, netrpeljivosću i segregacijom koja ju je ponizavala i na pozornici. U tom razdoblju preobrazila se u "Lady Day", izlazeći na pozornicu s bijelom gardenijom u kosi. ''Lady Day'' je gotovo cijeli svoj zivotni vijek provela ovisna o drogama, puseći marihuanu od rane mladosti, ali ono sto ju je potpuno unistilo je bio heroin. Jedino sto je kontinuirano uzdizala bile su njezine pjesme, melankonične, strastvene i erotične, a s druge strane bila je njezina urođena otmjenost i glamour. Nazalost, umrla je rano, u 44. godini, od ciroze jetre u New Yorku gdje je i sahranjena.

slika 6. B B KING

Jedan od najvećih blues gitarista započeo je svoju karijeru tih godina dvadesetog stolje a u vrijeme kada ga je njegov zvuk izdvajao iz gomile te mu pomogao da postane jedan od najutjecajnijih R&B glazbenika Amerike On je također jedan od rijetkih blues izvođača koji je uspio migrirati u mainstream zahvaljujući hitovima "I Like To Like The Love" i "When Love Comes To Town". Nedavno je navrsio 80 godina.

4. 5. SWING

Swing je stil jazza koji je prevladavao u razdoblju od 1930. do 1945. To doba su nazvali erom swinga. Swing je svirao veliki izvodilački sastav, koji nazivamo big band. Snazan zvuk takvog sastava mogao je ispuniti velike plesne dvorane koje su nicale po cijeloj Americi. Swing je bila komercijalizirana glazba namjenjena masovnoj publici. Mnogi slavni glazbenici imali su svoje orkestre i big bandove. Ti su orkestri u tridesetima i četrdesetima bili popularni kao rock-grupe u pedesetima. Najpoznatije swing pjevačice su bile Sarah Vaughan i Ella Fitzgerald.

slika 7. ELLA FITZGERALD (1917. - 1996.)

Odrasla u New Yorku, Ella je 1934. u dobi od 16 godina, otisla u legendarni harlemski Apollo Theater gdje se prijavila za amatersko natjecanje u plesu.  Natjecanje amatera počelo je odmah iza nastupa profesionalaca; zadnje su, među njima, bile legendarne plesačice, sestre Edwards, koje su svojim nastupom digle publiku na noge.  Na smrt preplasena, pozvana na pozornicu odmah iza sestara Edwards, ona umjesto da je zaplesala, zapjevala. Tada je počela jedna od najblistavijih karijera u povijesti glazbe. Imala je briljantan, bljestav, i pokretljiv glas pun zivotnog veselja koji će ostati jedna od najimpresivnijih pojava jazza. Upravo je ona dala pravo značenje terminu "scat singingÑ U karijeri dugoj 58 godina, tijekom koje je primila 13 Grammyja i prodala preko 40 milijuna ploča, Ella Fitzgerald je dovela balade, swing i bebop do najvisih razina. Umrla je 1996. u 78. godini.

Jedan od najvaznijih glazbala u swingu je saksofon. Zbog velikog broja članova, u ovakvim sastavima se vise nije moglo skupno improvizirati, nego su morali unaprijed dogovoriti improvizaciju da ne bi slučajno doslo do nesporazuma i gresaka. Međutim broj članova je donio bogatiju harmoniju nego u ranijem jazzu. Solo improvizacije su i ovdje prisutne, ali su sada kraće. Istodobno sa swingom bio je i popularan boogie-woogie, sto je posebno brzi način izvođenja bluesa na klaviru. Swing i boogie-woogie su bili popularni kao glazba za ples. Iz boogie-woogija se kasnije razvio rock and roll.

4. 6. BEBOP

Bebop se razvio u ranim četrdesetim godinama dvadesetog stoljeća. Nastao je kao pobuna mlađih, uglavnom crnih jazz-glazbenika protiv komercijalizirane swing glazbe. Htjeli su da se vrati inividualna kreativnost kroz improvizaciju. Bebop skladbe, namijenjene pazljivom slusanju, izvodili su manji sastavi. U to vrijeme jazz-glazbenici počinju shvaćati da su oni umjetnici, i da je jazz prava umjetnost, i ne zele svoju glazbu mijesati s lakom zabavom, plesom, pjevanjem i komedijom. Prekinuvsi vezu s plesom, bebop prestaje biti zanimljiv mlađoj publici. Sada jazz postaje sofisticirana glazba koja privlači ozbiljnu, intelektualnu publiku. Najveći bebob glazbenici bili su saksofonist Charlie Parker, trubač Dizzie Gilespie i pijanist Thelonious Monk. Većina bebop-glazbenika ima izvrsnu tehniku sviranja, koja je neophodna za izvođenje ovog stila. Glazbenici počinju stvarati slobodne, virtuozne improvizacije na zadani harmonijski okvir. Tempo bebopa je brzi, fraze su dulje i slozenije, a akordi disonantniji nego u ranijim stilovima. Upravo po tim značajkama bebop pripada modernoj vrsti jazza.

slika 8. CHARLIE PARKER (1920. - 1955.)

Charlie "Bird" Parker, bio je altsaksofonist, vodeća ličnost bebopa, najveći i najbolji saksofonist svih vremena. Velik utjecaj imao je ne samo na saksofoniste, već i na sve druge jazz-glazbenike. Napustio je skolu s petnaest godina, kada je postao profesionalni jazz-glazbenik. Zivio je u New Yorku i sudjelovao na brojnim jam sessionima u Harlemu. Prve snimke bebopa snimio je 1944. godine i uskoro postao vodeći solist u jazz-klubovima. Parker je bio cijenjeni jazz-glazbenik, s brojnim osobnim problemima, uključujući drogu, alkohol, i emocionalnu nestabilnost. Umro je 1955. godine u 34. godini zivota.

slika 9. DIZZIE GILESPIE (1917.)

Poznati trubač i rijeđe saksofonist, uz Louisa Armstronga i Milesa Davisa najznačajniji je jazz-trubač. Inovirao je, kako svirku samog glazbala, tako i glazbu velikih jazz-orkestara spojivsi velike orkestre i bebop. Prvu poduku trube je dobio od oca amatera. Razvio se u izvrsnog trubača koji je svirao po mnogim sastavima. Poznat je po svojim obrazima koji se napuhnu do ogromne veličine kad svira.

4. 7. COOL JAZZ 959f53j

Početkom pedesetih godina dvadesetog stoljeća pojavio se stil u jazzu sličan bebopu, koji je od bebopa bio mirniji, suzdrzaniji i manje emocionalan. Nazvan je cool jazz, kao suprotnost hot jazzu koji je označavao ranije stilove. Najznačajniji glazbenici cool jazza bili su saksofonisti Lester Young i Stan Getz, pijanist Lennie Tristano, te trubač Miles Davis.

slika 10. MILES DAVIS (1926. - 1991.)

Bio je jedan od značajnijih trubača dvadesetog stoljeća. Ton mu je bio topao i senzibilan, kada je bilo potrebno rezak i ostar, a u drugim situacijama njezan i zavodnički. Često je bio proglasavan trubačem godine, a njegove su brojne ploče dobivale najvise ocjene. Davis je trubu počeo svirati kao desetogodisnjak. Svoju prvu vlastitu dobio je kao trinaestogodisnjak, a već kao srednjoskolac pridruzuje se skolskom i lokalnim sastavima. Godine 1944. dolazi u New York gdje studira na Julliard School Of Music. No, brzo napusta studij i počinje aktivnije svirati po klubovima u 52. ulici. Počeo je pod utjecajem Charlija Parkera, a nastavio vrlo kreativno u cool jazzu. Jedan je od uzora modernog jazza. Poslo mu je za rukom i osvojiti zahtjevniju europsku publiku. Posljednjih petnaest godina zivota proveo je eksperimentirajući s električnim glazbalima u rocku. Umro je vrlo loseg zdravlja 1991. godine u 65. godini zivota.

Izvođači cool jazza svirali su meksim tonom i s manje vibrata, ne tezeći snaznijim zvukovnim dojmovima. Djela su bila duza nego u bebopu i pod većim utjecajem suvremene umjetničke glazbe. Znalo se dogoditi i da su glazbenici rabili glazbala koja su do tada bila neuobičajena za jazz, kao rog, flautu, i violončelo. Počeli su rabiti i nove mjere, dotad neuobičajene za jazz. Na neke je cool jazz glazbenike utjecala i klasična glazba, osobito djela J.S. Bacha. Do pedesetih godina dvadesetog stoljeća vladali su američki glazbenici, a kasnije se javljaju i europski jazzeri.

4. 8. FREE JAZZ 959f53j

Tijekom sezdesetih godina dvadesetog stoljeća, nekolicina jazz-glazbenika rabila je tradicionalni okvir jazz improvizacije i stvorilo free jazz. To je bio stil koji se temeljio na potpuno slobodnoj improvizaciji. Glazbenici su odbacili zadanu melodiju, harmoniju i oblik, a često nisu koristili niti tonsku građu. Dakle, potpuno slobodan jazz. Free jazz je bio manje popularan nego ostale vrste, ali je znatno utjecao na daljnji razvoj jazza. Formirao se krajem pedesetih godina, a vrhunac je dostigao sezdesetih. Glavni predstavnici su bili Ornette Coleman i John Coltrane.

slika 11.

JOHN COLTRANE (1926. - 1967.)

Bio je glavni predstavnik free jazza. Saksofonist i skladatelj koji je izvrsno znao improvizirati. Često je improvizirao u ljestvicama koje su bile drugačije od uobičajenog dura i mola, sto proizlazi iz njegova interesa za indijsku i arapsku glazbu. Bio je legenda jazza čijoj su vaznosti ravni jedino Louis Armstrong i Charlie Parker. Kao instrumentalist, Coltrane im je u tehničkom i imaginativnom smislu bio ravan, a kao kompozitor nadmasivao je obojicu. U komponiranju se isticao zadivljujućim brojem formi - blues, balade, duhovne pjesme, rapsodije, elegije, suite, slobodne forme i mjesavine raznih kultura.

4. 9. FUSION

Od kasnih sezdesetih nadalje na jazz je snazno utjecala nova popularna vrsta glazbe - rock. Jazz vise nije bio u sredistu popularnosti, pa je morao kombinirati nove stvari. Tako mijesanjem jazza i rocka nastaje jazz rock ili fusion. Stekao je popularnost kakvu je ranije imao samo swing. Fusion spaja jazz-improvizaciju s električnim glazbalima i čvrstim ritmom rocka. Vise ističe grupe svirača, melodijsku kombinaciju vise svirača, nego individualnost. Glavne ličnosti fusiona su bili Miles Davis, Herbie Hanckok, John McLaughin i Chick Korea.

5. ZAKLJUČAK

Dakle, u ovome sam radu pokusao objasniti osnove i bit jazza. Jazz je američka vrsta glazbe koja koristi europska glazbala i afričke ritmove. Sviranje jazza se temelji na improvizaciji, sto je slobodno sviranje nota, a ne sviranje po prethodno zapisanoj glazbi. Improvizacija se ne zapisuje, jer kad bi se zapisala, to vise ne bi bila improvizacija, nego skladba. Tehnika improviziranja se moze naučiti. Jazz ima dugu i raznoliku povijest. Nastao je krajem devetnaestog stoljeća na plantazama u Americi gdje su crni robovi pjevusili kako bi si olaksali rad. Jazz je zatim dosao do New Orleansa, koji je postao srediste jazza, i iz njega se razvijao, i sirio po ostalim gradovima Amerike. Prvi oblici jazza su bili ragtime, spirituali i gospel. Ragtime su bile skladbe svirane na klaviru, a spirituali i gospel su bile crkvene duhovne pjesme s juga Amerike. Zatim je nastao blues, sto je uglavnom sjetna i melankolična vrsta. Pjevači pjevaju o tuzi, nesretnim ljubavima, osjećajima, itd. Nakon bluesa je nastao swing kojeg, za razliku od ostalih vrsta jazza, svira big band, i veliki orkestri. U swingu se teze improvizira, bas zbog tog velikog broja svirača, pa se glazba česće zapisuje. Swing je plesna glazba koja je privlačila mladu publiku. Nakon swinga nastaje bebop koji se vraća malim sastavima i improvizaciji, i time prestaje biti zanimljiv mladoj publici. Sada jazz postaje sofisticirana glazba koju ne slusaju svi, već samo iskusna manjina i glazbeni znalci, koji traze kvalitetu glazbe. Zatim se javlja cool jazz, koji je sličan bebopu, ali mirniji. Nakon cool jazza nastaje free jazz. Svira se potpuno slobodno, bez ikakvih tematskih ograničenja, već se temelji samo na improvizaciji. I na kraju dolazi fusion, spoj jazza i rocka, koji je nastao u doba kad i rock - sezdesete godine dvadesetog stoljeća. Jazz koristi električna glazbala, i ritam rocka.

Jazz, naravno, ima jos mnogo smjerova i podsmjerova, ali sam izdvojio samo one najbitnije i najznačajnije. Jazz se razvija paralelno s ostalim vrstama glazbe, pa tako danas postoji i elektronički jazz, jazz-house, acid-jazz, i slično. Međutim, nijedna ova podvrsta ne se moze usporediti s vrijednosću onog pravog, korijenskog jazza o kojemu sam pisao.

6. POPIS LITERATURE

John Chilton: Jazz, David McKay & Co. Inc., New York, 1979.

Ljiljana Sčedrov, Natasa Perak Lovričević, Ruzica Ambrus-Kis: Glazbeni Susreti 4. Vrste, 89.-103., Profil, Zagreb, 2004.

Brian Case, Stan Britt: Jazz-Enciklopedija, Mladost, Zagreb, 1980

Grupa autora: Ilustrirana Enciklopedija Glazbe, Veble Commerce, Zagreb, 2005

https://www.muzika.hr/