UTJECAJ PERCEPCIJE DRUGIH NA SAMOPERCEPCIJU

Filozofski fakultet u Rijeci

Odsjek za psihologiju

Socijalna psihologija I.

Ak.god. 2005./2006.

UTJECAJ PERCEPCIJE DRUGIH NA SAMOPERCEPCIJU

Uvod

Iako postoji mnogo dokaza, o tome da su individualne samopercepcije i percepcija o samopercepcijama drugih relativno kongruentne, postoji mnogo manje dokaza da su samopercepcije povezane ili pod utjecajem aktualnih percepcija drugih. Iako postoje snazni podatci o promjenama u samopercepciji nakon kontroliranih povratnih informacija u laboratorijskim uvjetima, njihovo značenje ostaje nejasno zbog kratkotrajne prirode procjena i potencijalnih efekata

Kao problem se nameće i dostupnost informacija za evaluaciju. Naime, kako navodi Blumberg(1972; prema Shrauger i Schoeneman, 1979), ljudi inhibiraju direktnu komunikaciju za sve vrste evaluacije drugih, posebice ako je negativna i ako osobu koju evaluiraju ne poznaju dobro. Ovaj efekt, 'čak-niti-najbolji-prijatelj-ti-neće-reći', prvi je opazi Goffman(1955; prema Shrauger i Schoeneman, 1979), koji je napomenuo da su nenaklonjene evaluacije bliskih suradnika dane samo kada su direktno potaknute, i da u takvoj sitaciji postoji sansa da je evaluator već donio neke negativne samoprocjen 717b15h e.

Looking glass self

Teorija «looking glass self» zasniva se na ideji da je pojedinčev self-koncpt odraz njegove percepcije kakvim ga smatraju drugi.

Cooley (1902; prema Shrauger i Schoeneman, 1979) se smatra začetnikom «looking glass self» ideje. On je smatrao da je self nerazdvojiv od socijalnog zivota, te obavezno uključuje neke odnose sa drugima. Prema Cooleyu, od ranog djetinjstva nas self-koncept se razvija pod utjecajem drugih, tj. kakvim nas drugi dozivljavaju.

Mead (1934; prema Shrauger i Schoeneman, 1979), glavni teoretičar simboličkog interakcionizma, prosiruje te nalaze, te gleda na self kao čisti produkt soc. interakcija.

U novije vrijeme, predlozene su teorije koje ne inzistiraju na primarnosti soc. odnosa kao izvoru informacija o selfu. Bem (1967, 1972; prema Shrauger i Schoeneman, 1979) gleda na self-percepciju kao na poseban slučaj percepcije osoba: «stavovi koji opisuju self mogu biti temeljeni na pojedinčevim promatranjima svoga ponasanja pod utjecajem vanjskih podrazaja pri kojim se odvijaju. Kao takva, njegova razmisljanja mogu biti funkcionalno slična koje bi mogao donjeti i neki drugi opazač».

Jones i Nisbett (1971; prema Shrauger i Schoeneman, 1979) donekle su prihvatili Bemovu analizu predlazući: pojedinci imaju tendenciju pripisivanja uzrokčnosti svog ponasanja podrazajima u situaciji, dok promatrači imaju tendenciju pripisati ponasanje stabilnim dispozicijama pojedinca. Daval i Wicklund (1972; prema Shrauger i Schoeneman, 1979) u objektivnoj teoriji samosvijesnosti naglasavaju potencijal pojedinca za aktivnim samonaglasavanjem. Objektivna samosvijesnost je stanje svijesti u kojem se paznja usmjeruje prema sebi, čineći pojedinca objektom svoje svijesti, te se tako pretpostavka da je samosvijesnost ovisna o masti minimalizira.

Naturalističke studije

Većina naturalističkih analiza su korelacijske, neke uključuju i statističke usporedbe, a neke su temeljene na opazanju. Ukupno gledajući, ove studije pokazuju umjerene i visoke korelacije između pojedinčeve percepcije sebe i načina na koji pretpostavljaju kako ih drugi percipiraju. Neznačajni odnosi javili su se samo u situacijama sa devijantnim grupama, kod delikvenata (Teichman, 1972; prema Shrauger i Schoeneman, 1979), kod učenika koji imaju problema sa učenjem (Swanson, 1969; prema Shrauger i Schoeneman, 1979), te kod soc. odbačenih studenata.

Postoje neki dokazi da je pojedinčeva self-percepcija slična njihovoj percepciji kakvim ih drugi općenito smatraju (Miyamoto i Dornbusch, 1956; Reeder et al., 1960; oba prema Shrauger i Schoeneman, 1979).

Demonstracija odnosa između self percepcije ljudi i misljenja kakvim ih drugi vide nije dovoljna za potvrdu stava simboličkog interakcionizma, te je potrebno dokazati vezu između:

self-percepcije i stvarne percepcija osobe od ostalih

percipiranih evaluacija ostalih i stvarnih evaluacija ostalih ljudi

Wyle (1974; prema Shrauger i Schoeneman, 1979) vođen ovim pretpostavkama pronalazi puno manje slaganje između self-procijena i percipiranih procijena. Otprilike pola pregledanih studija pokazuju da nema značajnu korelacija između self-percepcija i stvarnih evaluacija drugih. U većini preostalih studija pronađene su ili značajne ali niske korelacije, ili dvosmisleni rezultati. Također, brojne su studije pokazale da su percipirane radnje drugih blize self-konceptu od stvarnih radnji drugih (Miyamoto i Dornbusch, 1956; Orpen i Bush, 1974; svi prema Shrauger i Schoeneman, 1979).

Minimalna povezanost između self-percepcije i stvarnih evaluacija ostalih sugerira da ljudi ne percipiraju misljenja drugih o njima samima točno i precizno, te da ta misljenja minimalno utiječu na self-procijene (Reese, 1961; prema Shrauger i Schoeneman, 1979).

Sposobnost da se predvidi vrsnjakovo sviđanje se povećava sa godinama, najmanje od nizih razreda do srednje skole (Ausubel i Schiff, 1955, Ausubel et al., 1952; DeJung i Gardner, 1962; svi prema Shrauger i Schoeneman, 1979), odrazavajući mozda intenzivniju interakciju sa procijenjivanim osobama, česću ekspresiju interpersonalnih preferencija ili veću osjetljivost na interpersonalne znakove. Također, moze biti vazno da li se predviđaju pozitivni ili negativni osjećaji: čini se da ljudi bolje predviđaju kome se sviđaju u odnosu na to kome se ne sviđaju (Tagiuri et al., 1953; prema Shrauger i Schoeneman, 1979).

Gotovo sve vaznije studije bavile su se kratkotrajnim promijenama u self-evaluaciji u odnosu na stvarne ili percipirane evaluacije drugih. Sherwood (1965; prema Shrauger i Schoeneman, 1979) je vodio trening osjetljivosti samoprocijena sudionika na setu bipolrnih dimenzija tijekom drugog dana u dvotjednom programu. Na kraju programa jos su se jednom procijenili, kako su mislili da će ih drugi procijeniti, te su oni sami procijenili druge na istom setu bipolarnih dimenzija. Procijene pojedinaca od ostalih bile su sličnije njihovim procijenama na kraju programa nego prvotnim samoprocijenama. Zaključno, i pojedinci i ostali članovi su promatrali i reagirali na promijene u pojedinčevim prezentacijama samih sebe pri kraju programa.

Rosengren (1961; prema Shrauger i Schoeneman, 1979) u studiji 10 institucionaliziranih pred-adolescentnih dječaka sa emocionalnim problemima, prikupio je samoprocijene i procijene vrsnjaka u periodu od 1 godine. Pronasao je da su zadnje procijene u odnosu na prvotne procijene i samoprocijene sličnije procijenama pojedinčeve percepcije ostalih i stvarnih procijenama ostalih koji su procijenjivali njih.

Slično istrazivanje, ali sa studentima, napravio je Manis (1955; prema Shrauger i Schoeneman, 1979), te zaključio da su pojedinčeve self-percepcije i percepcije njihovih prijatelja bile sličnije nakon zadnje procijene u odnosu na prvu. Najznačajniji nalaz je taj da su pojedinčeve zadnje samoprocijene bile sličnije prvotnim procijenama drugih koji su procijenjivali njih, u odnosu na njihove prvotne samoprocijene. Nadalje, druge procijene pojedinaca od ostalih ljudi nisu bile slične pojedinčevim prvotnim self-percepcijama, u odnosu na prve procijene, sto sugerira da impresije ostalih nisu bile pod utjecajem pojedinčevih samoprocijena.

Iako ovi podaci sugeriraju da pojedinci mijenjaju svoju self-percepciju u smijeru drugih misljenja o njima, metodoloska ograničenja čine ovaj zaključak dvosmislenim. Najznačajnije pojedinčeva self percepcija mijenjala se u smjeru prijateljevih prvotnih procijena njih samih samo kada su ih opisali boljim nego sto su se sami pojedinci opisali. Kada bi ih se opisalo manje pozitivno od svojih procijena nije bilo povećanja sličnosti sa samoprocijenama.

Jedina longitudinalna studija koja je uključivala samoprocijene i procijene vrsnjaka i njihovih učitelja (Trickett, 1969; prema Shrauger i Schoeneman, 1979) dosla je do zaključka da niti prvotne procijene vrsnjaka ni učitelja nije korelirala značajno sa samoprocijenom u drugoj procijeni. Dječja percepcija kako ih vrsnjaci vide u prvoj procijeni nije korelirala sa njihovom samoprocijeni u drugoj procijeni.

Trenutno ima malo dokaza da u svojim tekućim soc. interakcijama, ljudsko viđenje njih samih oblikovano time kakvim ih drugi ljudi vide. To je primarno zbog nedostatka ponovnih određivanja self-percepcije i percepcije drugih gdje se pomaci jednih prema drugim mogu odrediti. Isto tako ograničenje jest da je većina dosad spomenutih studija imala mlade ljude za ispitanike koji su podlozniji vanjskom utjecaju pri razvoju svojih self-koncepata u odnosu na starije.

Studije kontrolirane povratne informacije

Studije kontrolirane povratne informacije koriste se u dva oblika. U prvoj vrsti povratna informacija temelji se na testovima ličnosti ili kompetencije. Obično ispitanici opisuju sebe pomoću atributa određenih na testu, zatim rijese test, prime povratnu informaciju o svojoj izvedbi odmah ili nakon tjedan-dva, te se na kraju ponovno procijenjuju. U drugoj vrsti studije, povratna informacija se temelji na subjektivnim impresijama drugih pojedinaca koji nemaju nikakva znanja o rezultatima na objektivnih procijena. Ove studije variraju s obzirom na razinu znanja koja neka osoba ima na nekom području.

Iako kontrolirana povratna informacija od ostalih obično rezultira nekim promjenama u samoopisu ljudi, nekoliko faktora utiječe na razinu takvih procijena: razlika u povratnoj informaciji pojedinčeve self-percepcije, favoriziranje povratne informacije, karakteristike ocijenjivača, konsenzualna validacija danih procijena i atributi evaluiranih

Razlika u povratnoj informaciji iz self-percepcije

Bergin (1962; prema Shrauger i Schoeneman, 1979) pronasao je da je kredibilitet povratne informacije pod utjecajem odnosa između razlike i promijena u self-percepciji sa visoko vjerodostojnim izvorom, povećanja u razlici rezultiraju sa većim promjenama u self-otkrivajućim stavovima u odnosu na niskovjerodostojni izvor, tendencija jest da visoko vjerodostojnost producira manje promijena. Iako su nekonzistentni, drugi rezultati pokazuju da kada se evaluacije drugih temelje na objektivnim podacima, self-percepcija se mijenja vise od razlike iz prvotnih perceptivnih povećanja (Binderman et al., 1972; Eagly, 1967; Gerard, 1961; svi prema Shrauger i Schoeneman, 1979). Unatoč tome, Gerard pronalazi da se to odvija samo kad pojedinac osjeti da povratna informacija ide u javnost, dok Eagly pronalazi da se promijene povećavaju od niskog do srednjeg, ali ne i od srednjeg do visokog nivoa razlike. U suprotnosti sa ovim, kada se povratna informacija temelji na subjektivnim procijenama dimenzija ličnosti danih od pojedinčevih prijatelja, promijene u samo-evaluaciji nisu bile povećane od porasta razlike između njihovih procijena i pojedinčevih prvotnih self-percepcija (Harvey i Clapp, 1965; Harvey et al., 1957; svi prema Shrauger i Schoeneman, 1979).

Favoriziranje

Nekoliko studija bavilo se promijenama u self-percepciji kao funkcije povratne informacije favoriziranja.

Steiner (1968; prema Shrauger i Schoeneman, 1979) bavio se promijenama u samoprocijeni na bipolarnim dimenzijama, te pronasao da pozitivna povratna informacija producira veće promijene od negativne povratne informacije.

Snyder i Shenkel (1976; prema Shrauger i Schoeneman, 1979) pokusali su kontrolirati «prvotnu iskrenost» evaluirane informacije, te nisu pronasli nikakve informacije u prihvaćanju pozitivne ili negativne povratne informacije dane od studenata.

Eagly (1967; prema Shrauger i Schoeneman, 1979) nije pronasao različito prihvaćanje povratne informacije.

Harvey i Clapp (1965; prema Shrauger i Schoeneman, 1979) pronasli su da studenti mijenjaju svoju samoprocijenu na setu bipolarnih pridjeva vise kada prime pozitivnu povratnu informaciju u odnosu na primljenu negativnu povratnu informaciju od svojih kolega.

Ovi rezultati mogu sugerirati da nerado prihvačaju negativnu informaciju o sebi samo ako misle da je taj izvor temeljen na objektivnoj procijeni. Nekonzistencija nalaza sugerira da različito prihvaćanje pozitivne nasuprot negativnoj povratnoj informaciji ovisi o nizu parametara.

Eagly i sur. pronasli su da je pozitivna informacija olako shvačena ako se ne očekuje ponovna evaluacija (Eagly i Acksen, 1971; prema Shrauger i Schoeneman, 1979), te ako nemaju izbora nad informacijom koju su primili (Eagly i Whitehead, 1972; prema Shrauger i Schoeneman, 1979). Drugi faktori poput snage prvotne pojedinčeve self-percepcije i atributa na osnovi kojih je povratna informacija dana, također mogu biti razni.

Karakteristike evaluatora

Kako navode Webster i Sobieszek (1974; prema Shrauger i Schoeneman, 1979 ), prosudbe evaluatora imale su veći efekt na stupanj prihvaćanja prosudbe kada je evaluator predstavljen kao vrlo kompetentan, nasuprot umjereno kompetentnom, dok kod evaluatora koji je predstavljen kao nekompetentan nikakav efekt nije zabiljezen. I drugi istrazivači su proučavali efekte manipuliranja kompetentnosću. Kako navode Binderman i sur. (1972; prema Shrauger i Schoeneman, 1979), o tome daje li povratne informacije doktor znanosti ili student/demonstrator ovisio je stupanj prihvaćanja lazne povratne informacije o ličnosti, i to u slučaju kada je ta informacija bila različita od inicijalne samopercepcije ispitanika, ali ne i ako se nije previse razlikovala. Iako je tesko genrealizirati na temelju ovako krnjih podataka, oni indiciraju da stručnost osobe koja procjenjuje ima utjecaja na prihvaćanje njihove evaluacije samo kada je povezana s procjenama koje se vrse.

Konsenzualna validacija

Na kredibilitet povratne informacije također utječe i raspon u kojemu nas drugi procjenjuju, odnosno koliko nas ljudi procjenjuje. Moze se pretpostaviti da će se, sto veći broj ljudi odbaci neku percepciju o osobi, povećati vjerojatnost da si osoba priključi tu percepciju. Kako navode Backman i sur.(1963; prema Shrauger i Schoeneman, 1979), lazna povratna informacija o ličnosti ima manji efekt na samovrednovanje studenata sto je veći broj onih koji se s njihovom inicijalnom samoevaluacijom slazu. Specifična relevantnost broja drugih osoba nije jasna, budući da nije procjenjena niti istaknutost tih dimenzija za ispitanike, kao niti snaga njihove samopercepcije. Odnos kredibiliteta povratne informacije i raspona procjene proučavali su i Hass i Maehr (1965; prema Shrauger i Schoeneman, 1979) te su nasli da inicijalne povratne informacije nisu imale efekta u funkciji broja ocjenjivača, ali su uočene promjene u samoprocjenama 6 tjedana nakon procjene eksperata, i to u grupi koju su procjenjivala dva eksperta. No, kako nije bilo uvjeta u kojemu je procjenu vrsio jedan ekspert, nije jasno da li je promjena uzrokovana brojem ocjenjivača ili ponavljanjem komunikacije, sto se nameće kao vazno pitanje. Naime, Kinch (1968; prema Shrauger i Schoeneman, 1979) je utvrdio da ponavljanje evalucije od strane istog ocjenjivača potiče promjene u samoevaluaciji. Stoga, ne postoje jasni dokazi da povećanje broja ljudi koji vrse evaluaciju povećava vjerojatnost da se ta evaluacija prihvati.

Također je proučavana i konzistentnost povratnih informacija. Kako navodi Sherwood (1967; prema Shrauger i Schoeneman, 1979), ljudi jače reagiraju na povratne informacije koje su konzistentne nego na povratne informaciej koje se razlikuju ovisno o ocjenjivaču, no drugi (Kinch,1968; Sobieszek i Webster,1973; svi prema Shrauger i Schoeneman, 1979) ne podupiru tu pretpostavku. Budući da je u tim istrazivanjima koristena različita metodologija, tesko je odrediti koje su razlike pridonjele nekonzistentnosti u nalazima.

Karakteristike samoevaluatora

Naravno, postoje razlike među ljudima u stupnju prihvaćanja informacija o sebi. Kao jedna od glavnih karakteristika navodi se samopostovanje, te Shrauger i Schoeneman, (1979) navode kako postoji konzistentnost u nalazima da su osobe s generalno nizim samopostovanjem vise pod utjecajem negativne a manje pod utjecajem pozitivne povratne informacije od strane drugih, za razliku osoba s visljim samopostovanjem, a sličan efekt dobiven je i na dimenzijama asertivnost-submisivnost (Eagly,1967), socijalne osjetljivsti (Shrauger i Rosenberg, 1970) te drugim crtama ličnosti (Harvey i Clapp, 1965; svi prema Shrauger i Schoeneman, 1979). Kako navodi Gerard (1961), mjera samoosjetljivosti na socijalni utjecaj prediktor je promjena u samopercepciji, ali samo kada je evaluacija od strane drugih javna. Utvrđeno je da ljudi koji imaju slabije razvijen smisao selfa ili nizi nivo ego identiteta, mijenjaju svoje samoevaluacije u većem stupnju od osoba s većim stupnjem ego identiteta, rukovodeći se povratnim informacijama o eventualnom uspjehu ili neuspjehu na intelektualnom zadatku (Marcia,1967; prema Shrauger i Schoeneman, 1979), a Harvey, Hunt i Schroder (1961; prema Shrauger i Schoeneman, 1979) nalaze da stupanj konkretnosti-apstraktnosti u kognitivnim procesima predviđa raspon promjene u samodeskripciji nakon povratne informacije o ličnosti.

Značajnost manipulacije povratnim informacijama

Pri proučavanju značajnosti manipulacije povratnim informacijama, posebno se proučavalo koliko traju efekti povratne informacije, njihova situacijska specifičnost te utjecaj povratne informacije o specifičnoj osobini na samoprocjenu drugih osobina.

U dvije studije koje su proučavale trajanje utjecaja procjene drugih nađeno je da su i pozitivne i negativne evaluacije utjecale na samopercepciju kroz period od 6 tjedana (Haas i Maehr,1965; prema Shrauger i Schoeneman, 1979), dok Hicks (1962; prema Shrauger i Schoeneman, 1979) navodi da su ispitanici dva dana nakon pozitivne evaluacije (procjenjeni su boljima nego sto su njihove samopercepcije) imali povisene samoprocjene u odnosu na kontrolnu grupu, te da se ta razlika nije odrzala nakon tjedan dana. Ova dva istrazivanja pokazuju nam da utjecaj procjene drugih na samopercepciju traje neko vrijeme, ali prolazi.

U tri studije koje su proučavale utjecaj stupanj generalizacije do kojeg dovodi povratna informacija o nekoj osobini nađeno je da se procjene vise mijenjaju na onoj osobini koja je evaluirana u odnosu na one koje nisu (Maehr i sur.,1962; prema Shrauger i Schoeneman, 1979), te da promjene koje se javljaju na drugim osobinama nestaju s vremenom (Haas i Maehr,1965; prema Shrauger i Schoeneman, 1979).

Situacijski faktori također mogu utjecati na prihvaćanje evaluacije drugih, te tako Gerard (1961; prema Shrauger i Schoeneman, 1979) navodi kako studenti mijenjaju svoje samopercepcije ako misle da će njihovi rezultati testa biti javno objavljeni, dok Eagly i Acksen (1971) nalaze da osobe ćesće mijenjaju svoje samopercepcije kada su one negativne u odnosu na pozitivne, i to kada misle da će biti ponovno testirani, dok kod onih koji ne misle da će biti ponovno testirani takvog efekta nema. Iz toga proizlazi da ćemo prihvatiti pozitivne a odbaciti negativne evaluacije ako ne postoji mogućnost da će točnost te evaluacije biti dovodena u pitanje.

Jos jedno pitanje koje se nameće tiče se se problematike specifičnosti promjena, tj. da li su promjene u samoevaluaciji specifične samo za self ili se mogu reflektirati i na modifikacije u procjenama drugih. Kako navode neki autori (Bramel, 1962; Steiner, 1968; oba prema Shrauger i Schoeneman, 1979), postoje dokazi da ljudi kada su suočeni s informacijom koja se razlikuje od njihove samoevaluacije, oni ne samo na mijenjaju svoju samoevaluaciju nego modificiraju i svoje procjene drugih sto se te osobine tiče.

Jedan od načina na koji bi značajnost studija manipulacije povratnom informacijom mogla biti povećana je da se procjena promjene samopercepcije izvede na suptilniji i manje reaktivan način. Kako navodi Rosenberg(1965; prema Shrauger i Schoeneman, 1979), procjena bi mogla biti zamaskirana u dio eksperimenta koji je nepovezan s dijelom u kojem se daje povratna informacija.

Značajnost manipuliranja povratne informacije

Kako bi se razumio stvaran utjecaj na misljenje drugih, osoba mora odrediti kako često su ta misljenja zastupljena u komunikaciji u svakodnevnim socijalnim interakcijama, odnosno tko daje evaluacije, na kojim dimenzijama, u kojim okolnostima. Odgovori na ta pitanja bi facilitirali procjenu relativnog utjecaja procjena drugih na samopercepcije, nasuprot surpotnom utjecaju samopercepcija na percepciju procjena drugih. U slučaju kada informacije od drugih nisu eksplicitne, njihova interpretacija moze u velikoj mjeri ovisiti o nasoj samopercepciji o karakteristici koja se procjenjuje.

Iako je vrlo izgledno da se ljudi razlikuju u interpretacijama tuđh povratnih informacija, posebice kada nisu eksplicitne, te razlike nisu detaljno istrazene. Kako navode Haas i Maehr(1965; prema Shrauger i Schoeneman, 1979), nalazi istrazivanja ukazuju da sadrzaj specifične povratne informacije mijenja samoevaluacije uglavnom za one osobine za koje je povratna informacija dana, te minimalno za druge osobine. Nadalje, karakteristike osobe koja procjenjuje također ima utjecaja, te Webster i Sobieszek (1974; prema Shrauger i Schoeneman, 1979) navode kako samo kompetentnost relevantna za osobinu koja se procjenjuje ima utjecaja na prihvaćanje povratne informacije. Jos jedan situacijski aspekt kompetentnosti evaluatora uključuje uzorak ponasanja osobe koji je evaluatoru dostupan, te se postavlja pitanje je li od dovoljan za adekvatnu procjenu. Kako navode Wyer, Henninger i Wolfson (1975; prema Shrauger i Schoeneman, 1979), opazači su česće svoje prosudbe temeljili na ograničenom uzorku ponasanja, za razliku od glumaca, koji su svoje samoprocjene temeljili manje na specifičnom ponasanju a vise na prethodnom iskustvu. Nadalje, interpretacija evaluacije moze ovisiti i na percepciji iskrenosti ljudi. Ako vjerujemo da u interpretaciji postoji neki skriveni motiv, procjena onda neće imati toliki utjecaj na samopercepciju koliko će imati ako se komunikacija procijeni kao iskrena(Shrauger i Schoeneman, 1979).

Usporedba sa samoevaluacijom

Vazan aspekt procjena drugih je to kako se dobor one slazu s inicijalnom samopercepcijom. Iako procjene koje su u skladu s inicijalnim samopercepcijama mogu učiniti malo toga osim potvrditi samopercepciju, one koje se razlikuju stvaraju disonancu koja zahtijeva ponovnu procjenu. Po tom pitanju postoji neslaganje između simboličkih interakcionista i teorija samoatribucije, u tome kako se takve disonance rijesavaju. Dok simbolički interakcionisti smatraju da se disonanca rijesava mijenjanjem samopercepcije, teoriije samoatribucije predlazu da ljudi imaju relativno čistu i stabilnu sliku o sebi te da se neće lako konformirati s neslaganjem procjene druge osobe. Kako navode Shrauger i Schoeneman(1979), vise je faktora koji utječu na sigurnost u vlastitu samopercepciju, a svi su povezani s prilikama za proučavanje vlastitog ponasanja :

1. Istanknutost osobina koje se procjenjuju - očekuje se da osobe imaju jasno razvijeno misljenje o sebi samima na onim osobinama koje su im vazne
2. Stupanj u kojemu osoba moze usporediti svoje ponasanje s ponasanjem drugih
3. Jasnoća kriterija po kojemu se osobine procjenjuju - osoba će imati jasniju samoprocjenu za one osobine za koje postoji vrlo jasna javna definicija

Jedna od komplikacija u procjeni utjecaja procjena drugih je u tome sto se neke promjene u samopercepciji mogu pripisati utjecaju drugih kada u stvari one samo reflektiraju promjene u individualnim procjenama samih sebe.

Odrzavanje promjena

Postoji malo dokaza dugotrajnih efekata tuđih procjena na samoprocjene, i očito je da postoji potreba za detaljnim istrazivanjima te problematike. Istrazivanja dugotrajnih efekata tuđih procjena posebno su vazna, jer, najmanje tri procesa mogu olaksati utjecaj tuđih evaluacija s vremenom :

1. nedosljedna povratna informacija postaje iskrivljena te postaje sve kongruentnija sa nečijom samopercepcijom (Harvey i sur.,1957; Steiner,1968; svi prema Shrauger i Schoeneman, 1979)
2. evaluacija od strane druge osobe moze ponekad potaknuti ljude da promijene svoje ponasanje u suprotnom smjeru. Kako navode Burnstein i Zajonc (1965), te Kleinke (1975; oba prema prema Shrauger i Schoeneman, 1979), uočeno je da ispitanici kada im je rečeno da daju kraće/sporije odgovore u usporedbi s drugima, oni produze i ubrzaju svoje kasnije odgovaranje. Dakle, vidljivo je da se dugotrajni efekt procjene drugih na samopercepciju moze očitovati u promjenama u suprotnome smjeru, ili bez produciranja promjene.
3. ljudi mijenjaju svoju socijalnu interakciju u smjeru minimaliziranja izlozenosti evaluatorima ili situacijama u kojima će im evaluativne informacije vjerojatno biti dane.

Ostali aspekti utjecaja drugih na samopercepciju

Prisustvo drugih ljudi moze djelovati na nasu samopercepciju i indirektno, te tako Goffman (1959; prema Shrauger i Schoeneman, 1979) navodi da samo prisustvo drugih moze utjecati na način na koji se ljudi ponasaju i vjerojatno dovodi do evaluacije vlastitog ponasanja. Drugim riječima, osoba moze namjerno poticati socijalno pozeljno ponasanje i smanjivati nepozeljno u prisustvu drugih, sto se moze odraziti i na samopercepciju te osobe. Pod utjecajem prisutnosti drugih mogu se naći i neki manje kontrolabilni aspekti ponasanja, kako sugestira Zajonc(1965; prema Shrauger i Schoeneman, 1979) u istrazivanju utjecaja publike na izvođenje. Drugi također mogu utjecati na nečije samoprocjene načinom na koji se ophode prema ljudima, te se tako naprimjer u ulozi sefa i zaposlenika mnoga ponasanja i kompetencije automatski pripisuju, bez da se uopće jave u komunikaciji. Socijalna interkacija indirektno također moze djelovati i time sto pruza priliku za usporedbu vlastitog ponasanja s ponasanjem drugih ljudi. Kako navode Morse i Gergen (1970; prema Shrauger i Schoeneman, 1979 ), samoprocjene osoba koje se prijavljuju za posao bile su značajno pod utjecajem prividne kompetentnosti i pojave ostalih potencijalnih kandidata. I na kraju, drugi ljudi mogu indirektno utjecati na samopercepciju kada se promatraju do evaluiraju druge ljude. Naime, kako navode Shrauger i Schoeneman(1979), čak i kad ljudi ne primaju direktno povratne evaluativne informacije, promatranje nekoga kako evaluira drugu osobu moze pruziti indirektnu informaciju o tome kako su oni promatrani od strane evaluatora.

Literatura :

Shrauger, J. S., & Schoeneman, T. J. (1979). Symbolic interactionist view of self-concept: Through the looking glass darkly. Psychological Bulletin, 86, 549-573.