ALTE DOCUMENTE
|
|||||||
Filozofski fakultet u Rijeci
Odsjek za psihologiju
Kognitivna psihologija
ak. god. 2005/2006
Z 14314e411o agorka Prce
Prosinac, 2005.
1.Uvod
1.1. Problem vjerodostojnosti svjedoka
1.2. Istrazivanja vjerodostojnosti svjedočenja
2. Faze pamćenja
2.1.2. Osobine svjedoka
2.2. Faza zadrzavanja informacija
2.2.1 Utjecaj naknadno dodanih informacija na točno dosjećanje
2.2.2. Utjecaj naknadno dodanih informacija na subjektivnu procjenu događaja
2.3. Dosjećanje
2.3.1. Dosjećanje kao automatski, kontinuirani proces
2.3.2.Slaganja i neslaganja sa trenutačnom kognitivnom aktivnosću
2.3.3. Utjecaj konteksta, stanja i raspolozenja na dosjećanje
2.3.4. Način postavljanja pitanja
2.4. Rekonstrukcija i interpretacija
3. Uloga psihologa na sudu
4. Z 14314e411o aključak
5. Literatura
1. Uvod
1.1. Problem vjerodostojnosti svjedoka
Komisija s lordom Devlinom na čelu 1976. godine objavila je izvjestaj o identifikacijskim redovima i vjerodostojnosti svjedočenja koji je sokirao javnost, ali i stručne krugove. Tijekom 1973. godine u Engleskoj i Welsu odrzano je preko 2000 identifikacija osumljičenih kroz postrojavanje s tzv. osobama distraktorima, za koje se zna da nisu počinile dotično krivično djelo. U 45% slučajeva očevidci su pokazali prstom na neku osobu iz reda, a 82% od tih osoba je osuđeno. U 347 sudskih procesa, u kojima je svjedočenje očevidaca, ili samo jednog očevica, bio jedini dokaz protiv osumljičenog, u čak 74% slučajeva je ta osoba bila osuđena (Z 14314e411o arevski, 1997).
15. svibnja 1975. godine pomoćnika poslovođe jednoga marketa iz Monroa, Sjeverna Karolina, otela su dva naoruzana čovjeka. Odveli su ga u market da im otvori sef. Uspjeo ih je uvjeriti da ne zna sifru, te su ga pustili nakon sto su mu uzeli 35$. Prilikom otmice im je za dijelić sekunde vidio lica prije nego sto su navukli maske. Sve sto je mogao reći bilo je da je jedan od otmičara imao hispanički izgled, da je drugi bio nalik čovjeku koji se nedavno prijavio na posao u tom marketu, te da su vozili bijeli Dodge Dart iz 1965. Na temelju toga napravljen je foto robot drugog napadača. Tri dana kasnij policija je uhitila braću Sawyer. Ni jedan nije sličio foto-robotu, vozili su bijeli Plymouth Valiant iz 1965., koji sliči Dodge Dartu. Na sudu ih je trgovac identificirao kao napadače i unatoč svjedočenju roditelja da je jedan bio u kući prijatelja i njegove djevojke, te da je drugi brat u to doba bio kod svoje djevojke, porota ih je proglasila krivima. Roditelji su unajmili privatnog detektiva koji je uspjeo dokazati da je zatvorenik, koji je nedugo nakon njih zavrsio u zatvoru radi drugoga djela, bio jedan od otmičara, sto je zatvorenik poslje i priznao. Međutim, sudac je odbio ponovno suđenje zbog nedovoljno novih dokaza. Z 14314e411o atim su roditelji uputili peticiju guverneru drzave, a dok je on razmatrao slučaj, pravi krivac je pismeno priznao otmicu. Nakon toga braća Sawyer su pustena iz zatvora. Kampanja je roditelje stajala tisuće dolara, a sinovi su im «za dlaku» izbjegli jos 30-ak godina zatvora. A sve to zbog vjerovanja porote u vjerodostojnost svjedočenja, unatoč činjenici da je očevidac, zrtva napada, priznao da je lica otmičara vidio samo djelić sekunde (Loftus, 1979). Ovakvih slučajeva je poznato mnogo. Postavlja se pitanje koliko je nevinih osoba, osuđenih samo na temelju svjedočenja očevidaca, izdrzalo svoju kaznu.
Upravo zbog poznatih slučajeva krivog optuzivanja, te zbog jačanja kognitivne psihologije, posebno na području istrazivanja svakodnevnog, epizodičkog, pamćenja, 1960-ih dolazi do obnavljanja interesa za istrazivanje vjerodostojnosti svjedočenja.
1.2. Istrazivanja vjerodostojnosti svjedočenja
Osnovni je zadatak psihologije svjedočenja odrediti faktore koji utječu na opseg i točnost iskaza svjedoka, te kako ih poboljsati. Drugi je zadatak upozoriti porotu na manjkavost prosudbi svjedoka, te ih uputiti na sve faktore koji su mogli utjecati na svjedoka za vrijeme zločina, zbog čega Loftus (1983) smatra da treba dovesti eksperta iz područja vjerodostojnosti svjedočenja u sudnicu, jer jedino ta osoba moze nepristrano uputiti porotu. S druge strane posstoji skupina psihologa koji smatraju da porota uzima svjedočenje svjedoka sa određenom rezervom, te da nije potrebno jos vise naglasavati manjkavosti pamćenja svjedoka.
Da bi se odredili faktori koji mogu utjecati na svjedoka, te da bi se odredila uloga sudskih psihologa u sudnici potrebno provesti niz primjenjenih istrazivanja u području vjerodostojnosti svjedočenja s ciljem utvrđivanja specifičnog znanja koje bi maksimiziralo vjerojatnost da krivac bude osuđen, odnosno minimaliziralo vjerojatnost osude nevine osobe.
U istrazivanjima svjedočenja razlikuju se dvije vrste varijabli. Prva se naziva «sustavnim varijablama» jer su, ili bi mogle biti, pod kontrolom pravosudnog sustava. Jedna takva varijabla je vrijeme koje protekne od opazanja delikta do svjedočenja. Poznatao je da sto vise vremena prođe točnost pamćenja je manja, pa bi trebalo dati veću vaznost prvim izjavama očevidaca.
Drugu vrstu varijabli je moguće manipulirati u eksperimentima, i naziva ih se «procjenjivim varijablama», jer se u realnim krivičnim djelima moze procjeniti njihovo značenje. Jedna takva varijabla je tezina zločina. Sto je zločin tezi, losije se i pamti zbog utjecaja stresa, dok se laksi delikti bolje pamte.
Sa stajalista primjene znanja o procesima pamćenja u području vjerodostojnosti svjedoka bitno je uočiti da «procjenjive varijable» uglavnom djeluju u fazi usvajanja, dok «sustavne varijable» uglavnom djeluju u fazama pohranjivanja i dosjećanja, zbog čega su podlozne manipuliranju s ciljem dobivanja sto vjerodostojnijih svjedočenja.
2. Faze pamćenja
Da bismo zapamtili neki događaj, te da bismo ga se dosjetili potrebno je proći kroz tri faze. Prva faza je faza kodiranja tijekom koje se informacije percipiraju, ostavljaju neki «trag», te uzrokuju promjene u kognitivnom sustavu. Promjene se moraju zadrzati neko vrijeme, tako da ih poslije određeni znak moze aktivirati, u svrhu dosijećanja događaja. Ti se procesi odvijaju u fazi zadrzavanja informacija i fazi dosjećanja. Z 14314e411o a točnu rekonstrukciju događaja potrebno je da se kroz sve tri faze prođe neometano. Međutim, na svaku od ovih faza djeluju različiti faktori, na različite načine.
Rano u fazi kodiranja, osoba mora odlučiti na koji aspekt podrazaja će se usmjeriti. Nasa okolina je prezasićena informacijama od kojih se samo jedan mali dio moze kodirati. Sto će se kodirati, a sto ne ovisi o trenutačnoj situaciji u kojoj se osoba nalazi. Kada se informacije odrede kao bitne, pohranjuju se u pamćenje, gdje neke ostaju nepromijenjene, a neke se promijene, sto uzrokuje značajne pogreske u kasnijim fazama. Da li će doći do mijenjanja informacije ili ne ovisi o nizu faktora koji se mogu kalsificirati u dvije grupe: svojstva događaja i osobine svjedoka.
Z 14314e411o ločin sam po sebi uključuje brojne faktore koji mogu smanjiti sposobnost svjedoka da vjerodostojno prepriča događaj. Najočitiji utjecaj na pamćenje ima vrijeme koje je svjedok proveo na mjestu zločina. Sto je kraće gledao u nesto, percepcija je losija
Duzina trajanja podrazaja
Laughery i suradnici (1971) ispitivali su utjecaj duzine gledanja slika ljudskih lica na pamćenje. Jedna grupa ispitanika bila je izlozena slikama 10 sekundi (2.5 sekunde po slici), dok je druga grupa gledala slike 32 sekunde (8 sekundi po slici). Dva različita lica su se koristila kao podrazaj: bijelac plave kose i svijetle puti, sa naoćalama, te bijelac tamne kose i tamne puti, bez naoćala. Ispitanici koji su duze bili izlozeni slikama, bolje su pamtili lica, od ispitanika koji su bili kraće izlozeni istim slikama.
Laughteryija je zanimalo i koje dijelove lica su ispitanici najvise koristili za dosjećanje. Pokazalo se da su ispitanici najvise kao znak koristili generalnu strukturu lica, zatim oči, nos, ten, usta, usne, bradu, kosu, usi. Iz ovoga se moze zaključiti da se ljudi pri prepoznavanju koriste vidljivijim djelovima lica, pa tek ako imaju vremena osvrću se na skrivenije i manje specifične dijelove. Isto tako, sto duze gledaju lice vise obiljezja koriste za prepoznavanje.
Frekvencija se odnosi na broj prilika koje svjedok ima da upamti određene detalje. Utjecaj broja ponavljanja na pamćenje prvi je istrazivao Ebbinghaus (1885/1964) pamteći liste besmislenih slogova. Dosao je do zaključka da se vrijeme koje je potrebno da točno reproducira slogove smanjuje u funkciji broja ponavljanja. Burtt (1948) je, istrazivajući pamćenje detalja zločina, istaknuo da se bolje pamti ono sto je dozivljeno vise puta. Tako osoba koja je vidjela osumljičenog vise puta moći će ga bolje opisati nego osoba koja ga je vidjela jednom.
S obzirom na to da kompleksni događaji uključuju mnogo detalja, a kako smo vidjeli ranije samo neki od tih detalja ulaze u kognitivni sustav i ostavljaju trag, koji od tih detalja će se zapamtiti, osim o vaznosti te informacije u tom trenutku, ovisi i o uočljivosti. Marshall i suradnici (1971) istrazivali su vaznost uočljivosti detalja. Prikazali su ispitanicima film na kojem je vozač osobnog automobila udario pjesakinju. Nakon prikazivanja filma zamolili su ispitanike da odgovore na pitanja kao da su svjedoci nesreće. Uočili su da su svi ispitanici uočili neke detalje, dok neki drugi nisu uopće uočeni. Detalji koji su prikazani pri kraju filma su lakse uočljivi, i isto tako su ispitanici za uočljivije djelove točniji i precizniji pri opisivanju. Općenito, uočljiviji detalji su oni koji su vidljivi duzi period, odvijaju se na sredini ekrana, koji su veći, svjetliji ili dobro osvjetljeni, u pokretu ili visoko aktivni, te jako vazni. Gardner (1933) ističe da neobične, obojane, poetične i zanimljive scene privlače i zadrzavaju nasu paznju, koja je jako bitna za procese pamćenja.
Često se svjedoka ispitiva o debljini i visini napadača, brzini kojom se automobil kretao prije nesreće, duzini trajanja incidenta, boji svjetla na semaforu i drugim aspektima incidenta koje je jako tesko točno procjeniti. Cattell (1895) je istrazivao koliko se ljudi stvarno sjećaju nekih detalja, da li ih krivo procjenjuju i u kojem smjeru. Rezultati su ukazali na to da se ljudi ne sijećaju detalja poput vremena od prije tjedan dana ili vremena opadanja lisća u jesen, te da im se odgovori distribuiraju po normalnoj raspodjeli. Isto tako dokazao je da ljudi precjenjuju tezinu udaljenost i trajanje. Unatoč ovim znanjima, svjedoke se jako često pita da procjene trajanje zločina, sto moze biti od presudne vaznosti za slučaj. Ako se zna da osoba krivo percipira ovu vrstu informacija, za očekivat je da će te pogreske utjecati na točno dosjećanje.
Clifford i Scott (1978) ispitivali su sposobnost ljudi da razlikuju nasilno i nenasilno ponasanje, te njihovu sposobnost pamćenja događaja kada je scena bila nasilna i kada je scena zavrsila verbalnim obračunom (nenasilna). Rezultati ukazuju na značajno manju sposobnost dosjećanja detalja i kod muskaraca i kod zena kada su gledali nasilnu scenu, nego kada su gledali nenasilnu scenu. Dobiveni efekt pripisali su većoj razini stresa u nasilnoj situaciji, zbog čega bi se svjedočenje o emocionalno nabijenom incidentu trebalo opreznije vrednovati, nego svjedočenje o manje emocionalno nabijenom incidentu.
2.1.2. Osobine svjedoka
Osim faktora događaja koji koji utječu na svjedokovu sposobnost percipiranja, postoje i faktori koji su rezultat unutarnjeg stanja svjedoka, odnosno crta ličnosti. Na primjer, jačina stresa i straha utječe na percepciju, zatim očekivanja ili iskustvo, sto svjedok radi za vrijeme događaja. Neki svjedoci se trude zapamtiti sto vise detalja, dok drugi razmisljaju kako se izvući iz situacije u kojoj se nalaze.
Utjecaj stresa na percepciju svjedoka opisiva Yerkes-Dodsonov zakon, koji kaze da visoko motivirajuće situacije, kao sto su stresne ili emocionalne situacije, smanjuju uspjesnost u učenju ili nekoj izvedbi isto kao i nisko motivirajuće situacije. Pri optimalnoj motivaciji uspjesnost je maksimalna. Easterbrook (1959) smatra da se ljudi u stresnim situacijama pokusavaju sto vise koncentrirat na nekoliko obiljezja okoline, pri čemu manje paznje poklanjaju drugim obiljeznjima, te da je to rezultat smanjene uspjesnosti u prepoznavanju. Smatra se da se zrtva zločina koncentrira vise na mahanje pistoljem, nego na karakteristike napadača, ili neke druge aspekte situacije. Ova pojava nazvana je «weapon focus», a obiljezava je nemogućnost zrtve da se dosjeti detalja vezanih uz napad, dok u detalje moze opisati oruzje.
Najdrastičniji primjer utjecaja očekivanja na percepciju su slučajevi kada lovci na zivotinje ubiju jedan drugoga uvjereni da vide jelena, vepra ili neku drugu zivotinju. U trenutku kada upucaju čovjeka, njegov vrisak čuju kao glasanje ranjene zivotinje i nastavljaju pucat dok ne usmrte «zivotinju». Whipple (1918) je ustvrdio da do ovakvih situacija dolazi stoga sto na opazanje posebno utječu očekivanja osobe, zbog čega moze doći do stanja sličnih halucinacijama ili iluzijama, koja rezultiraju pogreskama u percepciji. On smatra da vidimo i čujemo ono sto zelimo vidjeti i čuti.
Postoje četiri različita tipa očekivanja koja utječu na percepciju: kulturalno obojena očekivanja ili stereotipovi, očekivanja uzrokovana prijasnjim iskustvom, osobne predrasude privremena uvjerenja. Ako je i jedna od ove četiri vrste očekivanja prisutna dolazi do poremećaja percepcije; informacije koje primamo iz okoline promjeniti će se u onaj oblik koji je konzistentan sa očekivanjima.
Kulturalno obojena očekivanja
Pod kulturalno obojenim očekivanjima misli se na vjerovanja većeg broja ljudi unutar određene kulture, a odnosi se na pridavanje nekoga atributa svim članovima te kulture ili svim situacijama istoga tipa. Tako na primjer postoji uvrijezeno vjerovanje da su debeli ljudi sretni ili da su bazeni skliski i tako dalje. Utjecaj kulturalno obojenih očekivanja na percepciju istrazivali su Allport i Postman (1947). Ispitaniku su pokazali sliku slikanu u podzemnoj zeljeznici u NewYork-u, na kojoj je bilo nekoliko ljudi koji su sjedili i dva čovjeka, crnac u kravati i bijelac sa dzepnim nozićem. Z 14314e411o adatak ispitanika bio je da prenese sto vise detalja o slici sljedećem ispitaniku i tako do zadnjeg ispitanika. Z 14314e411o adnji ispitanik je izjavio da je crnac imao dzepni nozić. Do ovakvog okreta priče doslo je i kod ispitanika koji ne smatraju crnce opasnima. Jedino sto bi moglo objasniti ovakav zavrsetak priče jest očekivanje ispitanika da crnac napadne bijelca, odnosno kulturalni stereotip toga doba (istrazivanje je provedeno 1947. godine).
Očekivanja zasnovana na iskustvu
Pretpostavimo da je svjedokinja vidjela dva pljačkasa kako napustaju mjesto zločina. Jednoga je prepoznala kao bliskog prijatelja od drugoga čovjeka i zaključila da je drugi pljačkas sigurno taj prijatelj. Prijatelj od pljačkasa je u to vrijeme bio u drugoj drzavi. Kriva identifikacija drugog pljačkasa rezultat je proslog iskustva koje je iskrivilo percepciju svjedokinje. Ove nalaze potvrdili su Bruner i Postman (1949). Trazili su od ispitanika da nakon sto su kratko vidjeli plik aseva, kazu sto su vidjeli ili misle da su vidjeli. Ispitanici su izvjestili o tri asa spada. U spilu je bilo 5 aseva spada, od kojih su dva bila crvena umjesto crna. Ispitanici su zanemarili te aseve zato sto nisu odgovarali postojećim kartama. Oni ispitanici koji su vidjeli i dozivjeli crvene aseve nazvali su ih purpurnima, odnosno nasli su kompromis između onoga sto znaju i onoga sto su vidjeli. Burner i Postman su zaključili da kada se očekivanja ne poklapaju sa stanjem u okolini, ponasanje osobe moze se opisati kao odbijanje točnog percipiranja neočekivane okoline.
Osobne predrasude
Osobne predrasude odnose se na individualna uvjerenja koja su često jednostavna, odnose se na određenu osobu, grupu ili instituciju i gotovo uvijek su neistine. Jedno od takvih uvjerenja je i da su zene losiji vozači od muskaraca, sto utječe na krivu procjenu situacije u kojoj je zena za volanom.
Privremena uvjerenja
Privremena uvjerenja imaju utjecaj na percepciju svih vrsta incidenata - na zločine, prometne nesreće, nesreće pri lovu. Dobar eksperimentalni primjer utjecaja privremenih uvjerenja na percepciju je eksperiment koji je proveo Siipola (1935). Dvjema grupama ispitanika prikazan je niz riječi ili besmislenih slogova, svaki prikaz je trajao 0.1 sekundu, a zadatak ispitanika bio je reći koja je riječ bila prikazana. Eksperimentalna manipulacija se svodila na to da je prvoj grupi rečeno da će se riječi odnositi na ptice ili zivotinje, a drugoj grupi je rečeno da će se prikazane riječi odnositi na putovanja i transport. Umetnutim besmislenim slogovima ispitanici su davali značenje ovisno o grupi kojoj su pripadali, na primjer prva grupa je besmisleni slog «dack» percipirala kao riječ «duck», dok je druga grupa percipirala kao riječ «dock» ili «deck». Ovaj eksperiment upućuje na to da će ljudi besmislene riječi percipirati kao smislene, ovisno o njihovom trenutnom očekivanju. U drugim istrazivanjima, na primjer Bugelski i Alampay (1961), dobiven je isti efekt na percipiranje slika i gledanje video kazete (Peterson, 1976).
Ovi eksperimenti upućuju na to da će i pamćenje detalja u stvarnom zivotu ovisiti o situaciji. Ako svjedok misli da vidi zločin zapamtit će vise detalja koji će upućivati na zločin, a jako malo detalja koji će upućivati na neprijeteću situaciju. Kako vrijeme prolazi, krivi zaključci će se manje mijesati sa pamćenjem o događaju. To dovodi do zaključka, da privremena uvjerenja traju izvjesno vrijeme, nakon čega sijećanje na događaj nije vise pod utjecajem očekivanja.
Psiholozi se razilaze u misljenju vezanom uz utjecaj očekivanja. Jedni misle da očekivanje djeluje na percepciju na način da mijenja percepciju, dok drugi smatraju da očekivanja ne mijenjaju percepciju nego utječu na interpretaciju onoga sto vidimo ili na reakciju na ono sto vidimo. Bez obzira na to koja je od ovih teorija točna, a vjerovatno obje, jer s obzirom na različite vrste očekivanja, mogući su i različiti načini utjecaja na percepciju, činjenica je da očekivanje ima jak utjecaj na viđenje situacije.
Sto će osoba zapamtiti, ovisi o tome na sto će se usmjeriti. Z 14314e411o a vrijeme, na primjer, pljačke osoba se moze usmjeriri na oblik lica pljačkasa ili gledati kuda bi mogao ili mogla pobjeći. Aktivnost na koju se osoba usmjeri, određuje koliko obiljezja će zapamtit, te koja će obiljezja zapamtit.
Leippe i suradnici (1978) su dokazali postojanje interaktivnog utjecaja znanja o trenutnoj situaciji i aktivnosti svjedoka za vrijeme zločina. Dakle, ono sto osoba zna, određuje njenu aktivnost. Eksperimentom su utvrdili da će osobe, poznajući vrijednost nekog predmeta, bolje zapamtit izgled pljačkasa kada je predmet skup, nego kada je predmet jeftin.
2.2. Faza zadrzavanja informacija
Kada informacija «uđe» u pamćenje, ostaje do trenutka dosjećanja. Vrijeme koje prođe je vrijeme, odnosno faza, zadrzavanja informacije. Na ovu fazu utječe novi set faktora koji mogu promijeniti oblik te informacije. Najveći utjecaj ima vrijeme koje prođe do dosjećanja, te događaji koji su se dogodili u međuvremenu.
Utjecaj vremena na dosjećanje demonstrirao je Ebbinghaus svojim eksperimentima, a razultate je sumirao u krivulji zaboravljanja, prema kojoj je zaboravljanje najizrazenije odmah nakon učenja, a sa vremenom količina zaboravljenih informacija opada, dok ne dosegne plato.
Kada bi samo vrijeme utjecalo na pamćenje, do krivih iskaza ne bi dolazilo, već bi se osoba sijećala manje detalja, ali bi oni bili točni. Međutim to nije slučaj. Na iskrivljivanje pamćenja utječu informacije koje osoba prima nakon sto se određeni zločin dogodio. Na neki način osoba umeće nove informacije i popunjava «rupe» u pamćenju, sto drastično mijenja njen iskaz. Do problema dolazi kada osoba nesto sto je čula ili pročitala predstavlja kao svoje znanje o događaju.
2.2.1 Utjecaj naknadno dodanih informacija na točno dosjećanje
Postoje različiti načini kako dolazi do mijenjanja informacija o događaju. Loftus (1975) je pokazala kako pitanje koje se postavi ispitaniku-svjedoku nakon automobilske nesreće (film) mijenja sijećanje ispitanika. Ovisno o tome da li se ispitanike pitalo da li se vozač zaustavio nakon znaka stop ili ih se pitalo da li se vozač zaustavio prije nego je skrenuo lijevo, mijenjao se postotak ispitanika koji su odgovarali potvrdno na pitanje da li su vidjeli znak stop.
Iskaz svjedoka mijenja se i pod utjecajem neslaganja između onoga sto je vidjeo i onoga sto je kasnije pročitao. Loftus (1975) je na osnovu provedenog istrazivanja zaključila da svjedok uspostavlja kompromis između te dvije informacije, kao svoj odgovor. Svjedok moze biti i svjesan i nesvjestan kompromisa. Budući da između suđenja i zločina prođe izvjesno vrijeme, često su u pitanju mjeseci, postavlja se pitanje vjerodostojnosti svjedoka. Koliko je na njega utjecala priča s drugim svjedocima, ako ih je bilo, koliko članak iz novina, a koliko reportaza na televiziji. Mnogi su eksperimenti provedeni, na različite načine, u kojima je potvrđeno mijenjanje iskaza ovisno o informacijama dobivenim naknadno.
Dritas i Hamliton (1977) su istrazivali utjecaj centralnih i perifernih detalja na mijenjanje iskaza. Pokazalo se da su se ispitanici uspjesnije dosjećali centralnih detalja, koji su bili ujedno i manje podlozne utjecaju krivih informacija koje navode na mijenjanje strukture točnih informacija, od perifernih detalja. Dosli su do zaključka da je teze utjecati na znanje subjekta o uočljivim, centralnim, bitnim aspektim događaja, nego o perifernim.
Loftus i suradnici (1978) istrazili su da li informacije nakon događaja utječu na mijenjanje znanja o događaju vise kada su predstavljene odmah nakon samog događaja ili kada su predstavljene kratko prije dosjećanja događaja. Rezultati pokazuju da duze vrijeme retencije vodi ka losijem dosjećanju; konzistentne informacije dobivene nakon događaja vode ka boljem dosjećanju, a nekonzistentne, odnosno krive, mijenjaju odgovor; krive informacije prezentirane odmah nakon događaja dovode do značajno losije izvedbe, dok krive informacije prezentirane nakon određenog vremena ( u eksperimentu nakon jednog sata, dva dana ili tjedan dana) manje utječu na pamćenje.
U istrazivanju Jamesa Doolinga i suradnika (1974) ispitanicima je prezentirana priča o diktatoru. Jednoj grupi je rečeno da je riječ o Adolphu Hitleru, a drugoj grupi da je riječ o izmisljenom diktatoru, Geraldu Martinu. Ispitanici su trebali prepoznati rečenice koje su bile u tekstu. Obje grupe su osim sedam rečenica koje su bile napisane u tekstu, dobili i sedam rečenica koje nisu bile u tekstu, kao na primjer rečenica: «Mrzio je zidove.» Grupa kojoj je rečeno da čitaju o Adolphu Hitleru česće je navodila ovu rečenicu kao rečenicu koja se pojavila u tekstu.
Njih je zanimalo da li će vrijeme kada se ispitanicima kaze o kome čitaju utjecati na njihove odgovore. Rezultati su pokazali da ispitanici kojima je je rečeno da čitaju o Hitleru odmah nakon čitanja rade vise gresaka na testu, međutim zbog čega dolazi do toga nije poznato. Postoje spekulacije da je kod ispitanika doslo da slozene kognitivne manipulacije pročitanog materijala, zbog čega dolazi do gresaka.
2.2.2. Utjecaj naknadno dodanih informacija na subjektivnu procjenu događaja
Naknadne informacije, osim sto utječu na dodavanje objekata u pamćenju, ili mijenjanje objekata prisutnih za vrijeme zločina, utječu i na subjektivnu procjenu svjedoka o, na primjer, glasnoći nekog događaja, ili procjeni koliko je događaj nasilan bio. Loftus i suradnici (1975) ispitali su misljenje ispitanika o nasilnosti i agresivnosti događaja koji je prezentiran na video kaseti. Polovica ispitanika dobila je nakon gledanja kasete upitnik sa pitanjima postavljenima na «blag» način, a druga polovica pitanja izrazena na agresivan način. Rezultati pokazuju da su ispitanici koji su ispunjavali upitnik sa agresivnije postavljenim pitanjima događaj procijenili agresivnijim i nasilnijim, od ispitanika koji su ispunjavalli upitnik sa pitanjima postavljenima na blazi način.
2.3. Dosjećanje
Percipiranje i zadrzavanje informacija bilo bi nepotrebno kada se ne bi mogli dosjetiti informacija kada su nam potrebne. Da bi se dosjetili informacija potrebni su nam znakovi za dosjećanje.
2.3.1. Dosjećanje kao automatski, kontinuirani proces
Pamćenje nam pomaze da ono sto nam se trenutačno događa bude smisleno, te da mozemo predvidjeti sto će se vjerovatno dogoditi u budućnosti. Stoga, da bi funkcionirali na najbolji mogući način, potrebno je kontinuirano razumjevanje trenutačne situacije. Ako se mozemo dosjetiti visoko organizirane strukture i odrediti sto se događa i ako mozemo dozvati slične situacije i njihove ishode, lakse ćemo se nositi sa trenutačnom situacijom. To je uloga dosjećanja kao procesa koji se automatski uključuje, i koji nam je kontinuirano potreban. Međutim, proces dosjećanja je samo potencijalno dostupan, zato sto se i druga sjećanja mogu uključiti, osim onoga koje nam je potrebno, a sustav moze odabrati jednu ili nijednu informaciju, te se ne mozemo sjetiti informacije koja nam je ključna u određenom trenutku.
2.3.2.Slaganja i neslaganja sa trenutačnom kognitivnom aktivnosću
U bilo kojem trenutku postoje tri mogućnosti slaganja trenutačne kognitivne aktivnosti i sjećanja. Prva mogućnost je da će se nova informacija slagati sa nekom informacijom od prije; druga je da će informacija aktivirati vise zapamćenih podataka od kojih će jedan biti vise aktiviran; treća je mogućnost da će se aktivirati vise sijećanja ali se ni jedan od njih neće biti vise aktivan od drugih. U prvom i trećem slučaju, uopće neće doći do dosjećanja, jedino u drugom slučaju osobi će biti dostupna potrebna informacija. Do toga dolazi zato sto sustav ne moze praviti razlike između informacija koje su jednako aktivirane, a slučajan izbor jedne od informacija vodio bi izboru neadekvatne informacije u nekim slučajevima.
2.3.3. Utjecaj konteksta, stanja i raspolozenja na dosjećanje
S obzirom na to da dosjećanje ovisi o informaciji koja je trenutačno aktivirana inputom, moze se zaključiti da će dosjećanje biti to bolje sto je input sličniji potrebnoj informaciji. Utjecaj konteksta, stanja i raspolozenja na dosjećanje potvrdili su Godden i Baddeley (1975) u svome istrazivanju. Feingold (1914) tvrdio je da dovođenje osumljičenog u postaju na prepoznavanje, nije pravi način, zato sto promjena okoline blokira sjećanja očevidca. Prepoznavanje bi se trebalo odvijati na mjestu zločina, otprilike u vrijeme napada, te bi svjedok trebao gledati u osumljičenog pod istim kutem. Sve te okolnosti bi djelomično izazvale u svjedoka i slično raspolozenje. Na taj način bi se pospijesilo dosjećanje očevidca.
2.3.4. Način postavljanja pitanja
Mnoge studije su pokazale da su pitanja otvorenog tipa pogodnija za ispitivanje svjedoka. Mogu biti popraćena vrlo specifičnim pitanjima, pri čemu treba paziti da pitanje ne nameće niti jedan odgovor. Jako je bitno da se specifična pitanja ne postavljaju prije pitanja otvorenog tipa.
2.4. Rekonstrukcija i interpretacija
Pohranjivanje informacija neće u potpunosti biti identično originalnom iskustvu, iako je ta situacija moguća. Budući da je funkcija pamćenja davanje smisla događanjima , predviđenje ishoda nasih odluka, te planiranje budućih radnji, identičan output nije najdjelotvorenije rijesenje. Potrbno je naći srazmjer između uspjeha i djelotvornosti, za sto nam je potreban smisao proslih odluka, i njihov ishod, a ne točan slijed događaja, a ni sijećanje svih detalja. Kada pokusavamo dati tičan opis nekog događaj, dosjećanjem se ne mozemo sijetiti svih detalja, zato sto je nase pamćenje skup isječaka.
3. Uloga psihologa na sudu
Postavlja se pitanje da li psiholozi trebaju na sudu svjedočiti o problemima pamćenja očevidaca, te o svim poznatim faktorima koji utječu na mjenjanje sadrzaja pamćenja.
Budući da postoji veliki broj krivo opuzenih ljudi, kao i neoptuzenih ljudi koji su počinili krivično djelo, među psiholozima valadaju oprečna misljenja.
McCloskey i Egeth (1983) iznjeli su u svome članku razloge zbog kojih psiholozi ne bi trebali naglasavati probleme vjerodostojnosti iskaza očevidaca. Smatraju da svjedočenje psihologa o problemima pamćenja očevidaca neće poboljsati sposobnost porote da procijeni vjerodostojnost svjedoka, već moze imati stetne utjecaje na odluku očevidaca. Psiholog svojim svjedočenjem povećava skeptičnost porote, a ne pospjesuje diskriminativnost vjerodostojnosti svjedoka (Wells i suradnici, 1980). Posebno navode problem nedostatka stručnjaka na tom području. Ne moze bilo koji psiholog pričati o vjerodostojnosti svjedoka, a to se jako često događa.
S druge strane Loftus (1983) naglasava da svi poznati slučajevi krivo opuzenih osoba ukazuju na potrebu svjedočenja psihologa o manjkavosti pamćenja svjedoka. Smatra da psiholog kao i svaki drugi građanin ima moralnu duznost svjedočenja. Svatko tko ima znanje, iskustvo ili sposobnost koja moze pomoći pri sudskom procesu mora biti spreman ustupiti to u svrhu točne presde.
Problem psihologa, posebno na sudskim procesima, kada se nađu ispred odvjetnika je u tome sto uvijek postoje istrazivanja koja su dokazala utjecaj nekog faktora na pamćenje, a druga nisu, i s druge strane nitko ne moze tvrditi da je na svjedoka bas taj faktor sigurno utjecao. Time se, prema misljenju McCloskeya i Egetha (1983), narusava reputacija psihologa u drustvu, a ne pridonosi se sposobnosti porote da diskriminira vjerodostojnost svjedoka.
4. Z 14314e411o aključak
Postoje očiti problemi vjerodostojnosti svjedoka, posebno očevidaca. S obzirom na dosadasnje nalaze eksperimenata, koji ukazuju na manjkavosti pamćenja očevidaca, potrebno je utjecati na one faktore na koje se moze djelovati u svrhu osuđivanja krivih ljudi, te oslobađanja pravednih. Kao sto je prije navedeno, trebalo bi očevica odvesti na mjesto zločina, prilikom dosjećanja i prepoznavanja. Ovaj proces je dugotrajan, i etički problematičan. Nadalje trebalo bi postavljati nesugerirajuća pitanja pri ispitivanju svjedoka, sto je rijetko slučaj, gotovo nikada, a svjedok ne bi smjeo pričati s nikim o zločinu, i ne bi smjeo biti izlozen medijima. Danas je ovakva situacija nemoguća, zbog čega je svjedočenje potrebno uzeti s određenom rezervom, a kolika ta rezerva treba biti nije poznato nitkome, i nikad vjerovatno neće ni biti. Pitanje je da li svjedočenje psihologa ima smisla? Ako je uloga psihologa upozoriti svjedoke o faktorima koji su mogli utjecati na percepciju događaja, faktore koji su djelovali na svjedoka nakon kodiranja informacija, psiholog ima funkciju, ali se jos uvijek postavlja pitanje da li je ijedan od tih faktora utjecao i ako je, koliki je utjecaj tog faktora. Vjerodostojnost osobe se ne moze znanstveno provjeriti, zbog čega je potrebno sagledati situaciju i procijeniti koji su faktori realno utjecali na znanje o događaju, upozoriti svjedoka da ne čita novine, ne gleda televiziju i da pokusa informacije zadrzati u izvornom obliku. Svjedoke bi u prvom redu trebalo upozoriti na sve moguće utjecaje, sto objektivnije, a zatim porotu. I svatko bi trebao imati svijest o tezini presude ili osude, te u skladu s tim znanjem postupati.
Literatura
1.Loftus, E. F. (1979). Eyewitness Testimony. Cambridge, Mass.: Harvard University Press.
2. Loftus, E. F. (1983). Silence Is Not Golden. American Psychologist.
3. McCloskey, M. i Egeth, H. E. (1983). A Time to Speak, or a Time to Keep Silence?. American Psychologist
4. McCloskey, M. i Egeth, H. E. (1983). Eyewitness Identification: What Can a Psychologist Tell a Jury. American Psychologist.
5. Smyth, M. M., Morris, P. E., Levy, P. i Ellis, A. W. (1998). Cognition in Action. London: Lawrence erlbaum Associates, Publishers.
|
